Ustoličenje

Piše: Dragutin Dašo Durutović, advokat

Kad hoćeš nešto ili nekoga da uništiš obično ne gađaš u periferni dio tog subjekta ili objekta, već u vitalni dio ili što bi narod rekao – u srce. Tako su kreatori uništenja duhovnog bića Crne Gore i svega onoga što je Crna Gora bila od nastanka gađali pravo u srce. Znali su gdje najviše bilo i gdje je rana najljuća. Udarili su na Cetinje! Ali žestoko.

Cetinje je simbol male i ponosne teritorije koja je odolijevala otomanskoj imperiji. Simbol čuvenih vladika, posebno iz loze Petrovića, ali i drugih.

Taj manastir na Cetinju je osnovao Ivan Crnojević, gospodar Zete. Isti je porušen u turskom osvajanju i rušenju tadašnjeg naselja i manastira, a današnji manastir je sagrađen kasnije.

Na ruševinama starog manastira nalazi se sada crkva na Ćipuru u kojoj počivaju zemni ostaci kralja Nikole i kraljice Milene Petrović.

Šta je starije manastir ili Cetinje i kome što pripada? Ne bih se bavio sa tim pitanjem previše. Da nije bilo manastira ne bi bilo ni Cetinja, jer je manastir rodio Cetinje. Manastir je izgrađen i oko njega se počelo stvarati naselje. Manastir je izgrađen nuždom baš tu, od nevolje i bjekstva sa Prevlake i sa Oboda u nepristupačni kraj koji se lakše brani i za koga neprijatelj nema interesovanje.

Nije Cetinje nikada bio utvrđeni grad poput antičke Troje koji
je bio neosvojiv. To je mit. Turska imperija je bila moćna i dolazila je do Beča, tako da je imala interes to bi učinila i sa Cetinjem. Istina nekoliko puta su poharali Cetinje i srušili su manastir sa početka priče, ali je ta teritorija najviše sačuvana zahvaljujući uticaju Ruske carske države i dinastije, te Ruske crkve koja je bila patron crnogorsim mitropolitima.

Mitropolija i manastir stvara Cetinje i staru Crnu Goru. Ivan Beg Crnojević, gospodar Zete sam daje dekret čiji je manastir i šta je sve manastirsko.

Od Ivan Bega do modernih vremena prošlo je mnogo vremena za ljude, ali malo za Boga. Cetinje je nakon Drugog svjetskog rata postalo meta neprijatelja i prepoznato kao centar na koji treba udariti. Udareno je žestoko. Ubijeno je sve
ili protjerano – monaštvo, sveštenstvo, intelektualna elita i uveden je komunizam. Sa svih krajeva prvo Crne Gore i Hercegovine dovođeno je stanovništtvo sa svojih ognjišta da rade u novoosnovane komunističe fabrike.

Ono malo starosjedilaca se tu začaurilo te se uklopilo u novu priču i radilo po istim preduzećima, od kojih su dominirali zanati. posebno šoferski, kao omiljen među Crnogorcima. Otuda i želja za dokazivanjem, auto trkama, zatim boksom i posebno fudbalom. Nisu mnogo marili za svoje istorijsko nasljeđe.

Omiljeni lik je umjesto dotadašnjih knjaževa, mitropolita, serdara, vojvoda, hajduka – postao Josip Broz . Davne 1990, kao student sam vršio neku anketu baš na Cetinju. Ljudi otvore vrata svojih domova nasmijani, čazbeni, pozovu u kuću, kad u svakoj kući bez izuzetka slika austrougarskog kaplara.

Ja već tada ideološki zreo i poznajući istinu upitam – šta ćem im on u kući, da pri tom ne vidjeh ikonu, kandilo, sliku kralja Nikole ili Petra drugog – ljute se, negoduju, padaju pred slikom svoga idola. Žalosno ali istinito.

Tada sam počeo da shvatam da je napravljena velika šteta, pokazaće se kasnije očeigleno fatalna i nenadoknadiva. Na takvu bazu se nakalemio LSCG kao partija koja je mahom pokupila komuniste , ateiste i poštovaoce lika i djela Josipa Broza i počela uz „Monitor“ i „Crnogorski književni list“ da falsifukuje istorijske činjenice i da on neznavenog naroda napravi ono što je on danas.

Ova tema zahtijeva čitavu studiju, ali je bitno napomenuti ove činjenice kako bi se utvrdilo gdje je došlo do pada u duhu našega naroda, posebno sa toga prostora.

Upoznao sam čovjeka sa Cetinja šezdeset i koju godinu od koga se ne može živjeti koliki je Crnogorac, a na moje pitanje kako se zvao otac kralja Nikole , odgovorio je da ne zna.

„Očiju mi“ – reče. Takođe mi je napomenuo da nikad nije kročio u manstir na Cetinju niti u Ostrog, ali da je išao nekoliko puta u „Kuću cvijeća“ u Beogradu. Da se pokloni Brozu. Znači manastir mu je na pedalj od kuće, a on u Beograd na poklonjenje Brozu.

E, to je taj duh koji danas urliče zbog ustoličenja vladike na Cetinju. Crnogorski mitropoliti su kroz istoriju rukopologani od strane majke crkve ili druge kanonske crkve. Za hirotoniju treba najmanje tri epsikopa, zato su cetinjski mitropoliti hirotonisani u Peći, Karlovcima, Petrovgradu. Danas kod redovnog stanja u crkvi kakvo nije uvijek bilo zbog turske okupacije, ustoličenje se vrši upravo u cetinjskom manastiru kao sjedištu mitropilita crnogorko – primorskog.

Nakon patrijarha srpskog to je najveća funkcija u SPC.

Oni koji ne znaju kako da se prekrste koji su nekršteni, nemaju nikakva saznanja o prvaoslavnoj crkvi, prirodno je da će da zalutaju. Takvi su lak plijen za rušitelje duhovnog i istorijskog bića Crne Gore. E takvi danas urliču zbog ustoličenja
mitropolita. Oni imaju svoga idola, tamo u „Kući cvijeća“…Žalosno, ali istinito.

Čiji je mitropolit Joanikije? Naš, ada čiji, no crnogorski, bio i ostao. Čiji je manastir na Cetinju ? Crnogorski, nije španski, šta je sporno, kome smeta pravoslavna crkva? Onima čiji su preci punili jame oko Cetinja sa svojim najbližim. Da što znaju ćutali bi i otišli da se poklone u manastir ćivotu svetog Petra, prime krštenje i ispovjede se i počnu hrišćanski da žive, a ne da žive od lopovluka i šverca po bijelom svijetu.

Naravno Cetinje je grad i sa čestitim ljudima, koji znaju dokečati, biti dobri domaćini, pa neka bude prepozanto kao grad od časti i ugleda, a ne grad huligana sa povicima „ua, ua“i ništa drugo.

Neka počnu da čitaju, da nauče, da budu sretni da će njihovo i naše Cetinje biti domaćin mnogim priznatim ljudima, da će biti domaćin događaju koji je veoma bitan.

Ustoličenje mitropolita crnogorsko – primorskog! HEJJJ kakav događaj,
kakva radost! Saberimo se kao braća u Hristu da odjekuje Cetinjem i svom Crnom Gorom. AKSIOS!!!