(VIDEO) Maslenikov: Odnosi između Rusije i Crne Gore su trenutno na istorijskom minimumu

Ambasador Rusije u Crnoj Gori, Vladislav Maslenikov, gostovao je u emisiji Adria TV „Neki to vole vruće“.

Maskenikov je tokom gostovanja u emisiji prokomentarisao političku situaciju u Crnoj Gori, kao i predsjedničke izbore.

,,Unutarpolitička situacija u Crnoj Gori i održani predsjednički izbori jesu unutrašnji poslovi Crne Gore u koje se mi, za razliku od naših kolega iz SAD ili EU, ne miješamo. Naravno, čuo sam da su neki ovdašnji političari i mediji plašili javnost da će se Rusija sigurno umješati u predsjedničke izbore. Iz Vašingtona to se isto čulo. Dobro se sjećam da su se iste „strašilice“ čule i uoči parlamentarnih izbora 2020. godine. Mislim da smo razočarali nekoga svojim nemiješanjem“. istakao je Maslenikov.

Kako ističe, Ambasada Rusije u Crnoj Gori sa zabrinutošću prati dinamiku masovne sistemske unutrašnje političke krize u Crnoj Gori koja traje već mjesecima. Ističe da su svi  vidjeli koliko dugo je Ustavni sud bio nefunkcionalan, te da se činilo  da je situacija odblokirana izborom tri nova člana suda. Poručuje da poslednjih dana vidimo da to nije dovoljno, da čak i jedno upražnjeno mesto u Ustavnom sudu praktično uskraćuje ovom tijelu mogućnost da donosi odluke o pitanjima koja su veoma važna za zemlju.

,,Održani predsjednički izbori bili su važan korak ka izlasku iz unutrašnje političke krize. Svi smo čuli procjene koje je izrekla misija ODIHR OEBS za posmatranje predsjedničkih izbora. Ocjene nisu idealne, ali bar niko ne osporava izborne rezultate. Tako je narod Crne Gore jasno izrazio svoju volju, izabravši za novog predsjednika gospodina Jakova Milatovića. Čestitamo svim građanima Crne Gore. Za nas je, naravno, važno šta će to značiti za rusko-crnogorske odnose. Da vidimo, teško da ima mesta za iluzije. Polazićemo od konkretnih poteza koje će Podgorica moći da povuče u bilateralnom dijalogu“, poručio je Maslenikov.

Intervju prenosimo u cjelosti: 

Pitanje: Da biste odgovorili na moje sljedeće pitanje, negdje na nivou aktuelnosti je naravno, vezano za Vaše impresije, vjerujem da pažljivo pratite i da ste ispratili ovu predsjedničku kampanju, zaista izuzetnu odlučnost građana da žele novog predsjednika, dobili smo Jakova Milatovića, izuzetno je povjerenje građana koje je dobio. A mene zanima kako komentarišete novog predsjednika Jakova Milatovića i zaista ovoliku spremnost i povjerenje građana. Na koji način vidite da će rezultat ovih izbora uticati na neke eventualne parlamentarne izbore? Čujemo da rok koji figurira je zapravo datum kada bi se mogli održati je 11. jun. Da li mislite da smo ipak bliži formiranju neke nove vlade ili da ćemo imati te prijevremene parlamentarne izbore?

Odgovor: Danas sam dovoljno brzo pregledao novine, ali, koliko sam shvatio, već imamo izjavu gospodina Milatovića da će se izbori održati onako kako su zakazani 11. juna.

Pitanje: Evo izgleda da figurira taj datum. Svjedoci smo da je sve moguće, često se mnogo toga promijeni u posljednjem trunutku na ukupnoj politikoj sceni, iako toga nije trebalo biti. Kakav je Vaš komentar u vezi sa tim? Na koji način će uticati rezultati ovih izbora na rezultate ovih prijevremenih?

Odgovor: Čini mi se da, iako nisu sve one političke snage koje će učestvovati na parlamentarnim izborima isticale svoje kandidate na predsjedničkim izborima, rezultati prvog kruga predsjedničkih izbora u principu daju sliku koliko jedna ili druga politička snaga može da dobije tokom parlamentarnih izbora. Neobavezno baš toliko, neobavezno 29%, ali plus minus još neki procenat će da iskrsne. Slika prvog kruga je prilično indikativna što se tiče rasporeda političkih snaga u poređenju.

Pitanje: Jeste li očekivali, kao što rekoh, moram sada vratiti na to vezano za Vaš osvrt, ovakav fantastičan rezultat predstavnika pokreta „Evropa sad“ novog predsjednika Jakova Milatovića? Negdje ste ostali dužni u proteklom dijelu.

Odgovor: Očekivao sam. Razgovarao sam sa jednim od kolega u diplomatskom koru dan ili čak uveče prije drugog kruga predsjedničkih izbora. Generalno, da, ta očekivanja koja sam iznio svom kolegi su se u potpunosti potvrdila. A kolega je očekivao da će doći do vrlo male razlike između dva kandidata.

Pitanje: Dakle, dobri ste u prognozama, znači, pažljivo posmatrate ono što nam se dešava, ukupne političke procese,. Kako biste opisali trenutne odnose Rusije i Crne Gore u kontekstu nekih događaja? Mislim na aferu koju moram pomenuti, tzv. „državni udar“, članstvo Crne Gore u NATO-u, uvođenje sankcija Rusiji.

Odgovor: Odnosi između Rusije i Crne Gore trenutno su na istorijskom minimumu, i to nije na našu krivicu. Oni su faktički zamrznuti na inicijativu Podgorice. Zapravo, sve što je sada ostalo od naših odnosa jesu dva dokumenta: sporazum o diplomatskim odnosima i naša nota o priznavanju nezavisnosti Crne Gore.

Ovo nije prvi put kada postavljam pitanje – ima li gdje da padamo dalje. Znam da neki crnogorski političari vjeruju da je upravo ovo stanje stvari daje šansu u nekoj budućnosti da sve počne „sa čistim škriljevcem“. Mislim da je to duboko pogrešno mišljenje. Pošto, ako se naviknemo na odsustvo kontakata, teško će biti za Podgoricu da postigne njihov oporavak. A vrijeme oporavka će neizbežno doći. I mislim da hoće brže nego što mnogi očekuju.

U svakom slučaju, proces obnove odnosa je moguć samo ako postoji želja i politička volja u Podgorici za riješavanjem problema i pitanja koja su se nagomilali već za deceniju. Otvoreni smo za dijalog.

Ono što je zaista problematično u trenutnoj situaciji je da, uprkos našim najboljim naporima, ne uspjevamo da povratimo punu funkcionalnost konzularnog odjeljenja naše Ambasade u Podgorici. Posebno želim da pojasnim ovu temu, jer nas vjerovatno gledaju i ruski građani koji žive u Crnoj Gori. A sada ih ima više od 31.000 ljudi. Nažalost, Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore ne dozvoljava ulazak novim konzularnim radnicima. Stoga su naše mogućnosti pružanja konzularnih usluga i dalje prilično ograničene. Iako ćemo, naravno, pokušati da pomognemo našim građanima do maksimuma.

Ako se vratimo na stanje naših odnosa sa Crnom Gorom, druga omiljena teza kod crnogorskih političarima jeste „Mi smo mala zemlja, mnogo zavisimo od naših partnera“. Ne znam da li je Crna Gora bila veća u doba Svetog Petra Cetinjskog ili kralja Nikole. Dakle, kada se u Podgorici sjećaju svojih obaveza prema NATO-u i EU, iskreno se pitam, koliko crnogorsku nezavisnost poštuju partneri u NATO-u i budući partneri u Evropskoj uniji? Jer u NATO-u blokovska disciplina više ne liči na disciplinu, već na diktat. Vidimo da Crna Gora, Albanija i Severna Makedonija bez amina iz Brisela ne mogu ni da izdahnu.

Što se tiče Evropske unije…

Pitanje: Mislite, izvinjavam se što Vas prekidam, prenaglašena je uloga ovih jako relevantnih adresa, spoljnih faktora na dešavanja? Ako sam Vas dobro shvatila, na ukupne političke i društvene procese.

Odgovor: Da, naravno. Upravo sam to htio da kažem. Uoči referenduma o nezavisnosti Crne Gore 2006. godine u EU, blago rečeno, uopšte nisu bili oduševljeni idejom nezavisnosti Crne Gore. To je poznata činjenica. Sada Brisel ne samo da je ograničio suverenitet Crne Gore, kada je pooštrio zahtjeve za kandidate da se pridruže spoljnopolitičkim odlukama Evropske unije, već se i direktno miješa u vaše unutrašnje poslove sve do formiranja vlade. Da se sjetimo barem izjave gospodina Bilčika prije nekoliko meseci da u slučaju učešća snaga bliskih Moskvi u vladi neće biti napretka u evrointegracijama. Šta je to do miješanje u unutrašnje stvari i ucjena?

Istovremeno, više puta sam govorio o tome i ponoviću još jednom, totalno praćenje zapadne antiruske linije ni u kojoj meri ne približava Crnu Goru ulasku u EU. Znamo da su oni koji su prvobitno prije 10 godina odlučili da se pridruže antiruskim sankcijama EU ovdje u Crnoj Gori, očekivali su da će na taj način dobiti neku vrstu „indulgencije“ za kočenje reformi u oblasti vladavine prava, borbe protiv korupcije. Ništa nije uspjelo.

Dalje je bilo očigledno da je praćenje antiruskih sankcija jedino za šta EU može pohvaliti Podgoricu. U isto vreme, perspektiva ulaska Crne Gore, neću reći, udaljava se, ona u stvari nikada nije bila bliska. Samo što je sada označena, recimo, u optimističnoj verziji približavanja stvarnosti. Dok su se nedavno iz Brisela čuli nagoveštaji da bi Crna Gora mogla da maltene bude primljena u EU skoro krajem 2024. godine, u poslednjoj rezoluciji Evropskog parlamenta o proširenju EU nalazi se samo preporuka da se pregovori sa svim kandidatima završe do 2030. godine. A razlog ovdje nije toliko u tome što je Podgorica usporila proces evropskih reformi, već u tome što zemlje članice EU, prvo, i dalje doživljavaju umor od prethodnih talasa proširenja. I drugo, Briselu su iskrsnuli drugi politički prioriteti.

Odavno se bavim Evropskom unijom od 2000. godine. Dobro se sjećam talasa proširenja iz 2004. godine. A onda je EU napravila ozbiljnu grešku – i to nije moja procjena, to je procjena u samoj EU – kada je iz političkih razloga pridružila odjednom 10 zemalja. Od njih, osim male Estonije, svi ostali su bili u različitom stepenu nepripremljenosti za ulazak. Zemlje članice su iz toga izvukle dobar zaključak da se od svih sljedećih kandidata mora tražiti stvarna spremnost za ulazak. Ovaj pristup je očigledno bio vidljiv i u odnosu na Zapadni Balkan.

Ali sada vidimo da se ponovo prevagnuli politički razlozi i iznenada su se pojavila dva nova kandidata – Ukrajina i Moldavija. Pritom je Ukrajina očigledno prioritetan kandidat. Zato je jasno da je Brisel očekivao od svojih kandidata oduševljenu reakciju na dodijelu statusa kandidata Kijevu i Kišinevu. Ali ne treba se čuditi ako Ukrajina iznenada iz političkih razloga bude primljena u EU prije zemalja Zapadnog Balkana.

Što se tiče onih specifičnih tema koje su bile u Vašem pitanju, pokušaja tzv. „državnog udara“, podsjetiću da je Apelacioni sud Crne Gore 5. februara 2021. godine poništio prvostepenu presudu, pošto „su počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, zbog kojih nijesu mogli prihvatiti ni činjenični ni pravni zaključci u prvostepenoj presudi, kako u odnosu na postojanje krivičnog djela, tako i u odnosu na postojanje krivice optuženih lica“. Stoga, u stvari, bilo kakve spekulacije o tzv. „državnom udaru“, koji se čuju od nekih političara ili medija, a pogotovo od britanskih ili američkih diplomata, teško je shvatiti drugačije nego nepoštovanje crnogorskog suda.

Pitanje: U Crnoj Gori egzistiraju nekoliko ne samo programskih koncepata, ideološki potpuno različitih koncepata, nego i partija i blokova. Podjele među narodom zaista su velike, čuli ste u predsjedničkoj kampanji pomiriteljski narativ, ali ne možemo se praviti da ne postoje podjele među narodom koje se na trenutak čine kao nepremostive, gotovo kao one 1990-ih. Najrazličitiji je i odnos i naroda, i političkih partija prema nekim suštinskim pitanjima, kakav je i odnos prema Vašoj zemlji. Bliskost dva naroda sa jedne adrese doživljavaju kao najprirodniju i evidentnu zbog istorijskih odnosa, iako često zato čuje „taj maligni ruski uticaj“, dok sa druge strane ne negiraju, kažu da nije umišljen, nego stvaran i sveprisutan. Kao i kolektivni Zapad, oni to vide kao jedan od glavnih faktora nestabilnosti. U tom kontekstu često se pominju i manje druge partije, ali biću direktna, i „Demokratski front“, čak i Srpska pravoslavna crkva kao konkrentne platforme za širenje tog uticaja. Kako biste objasnili situaciju u kojoj smo se našli?

Odgovor: Što se tiče odnosa prema Rusiji, tokom više od tri godine moga rada u Podgorici stekao sam utisak da ogromna većina stanovnika Crne Gore pozitivno se odnosi prema mojoj zemlji bez obzira za koju političku stranku glasaju. Mogu postojati različite opcije, neko se odnosi pozitivno, neko prijateljski, neko bratski – svi zajedno čine ogromnu većinu.

Osim izjava u medijima od strane uskog kruga političara, okolopolitičkih figura i pristrasnih novinara, nikada i ni od koga nisam čuo o „malignom uticaju“ Rusije. Nijedna osoba bez mikrofona mi to nikada nije rekla. Pa čak i među političarima koji rusofobiraju u mikrofon, ima dosta onih koji su me više puta bez mikrofona, pa čak i nostalgično, podsjećali na naše istorijske veze, posebno da je u budžetu Ruskog carstva do 1917. godine postojala posebna stavka „na Crnu Goru“.

I niko mi nikada nije mogao objasniti u čemu je tzv. „maligni ruski uticaj“. U investicijama u Crnu Goru? 127 miliona evra u 2022. godini nekome smetaju? Da li neko zaista želi da izgubi 11% stranih investicija u Crnoj Gori? Jako sumnjam u to. Ili su naši turisti za nekoga „maligni uticaj“? Prošle godine njih je bilo 170.000, što znači da je čak i u odsustvu direktnih letova prošle godine bilo pola od rekordnog broja ruskih turista 2019. godine. Veoma je smiješna izjava gospodina Džejmsa Rubina, koji je bio ovdje 10. aprila o.g., o vremenu kada je „Moskva upravljala medijskim prostorom“. Kada je to bilo? Koliko velikih po crnogorskoj mjeri medija ovdje direktno kontrolišu Amerikanci –  još uvijek 15 ili već mnogo više?

Nastaviću temu konkretnih političkih snaga. Razumijem da je za mnoge crnogorske političare optuživanje jedni drugih da je proruski već neka vrsta nacionalnog sporta. Neki nazivaju proruskim „Demokratski front“, drugi optužuju sadašnju vladu da je u sprezi sa Moskvom, a to je prvak u neprijateljskim potezima prema Rusiji.

Zanimljivo je i da neki od zapadnih diplomata sada šapću crnogorskim medijima da je glavna ruska aktiva ovdje i dalje Demokratska partija socijalista. To obrazlažu time što nikome od rukovodstva ove partije navodno nije zatvoren ulazak u Rusku Federaciju. Ali ovdje bih upozorio na iluzije, odnosno crnogorsku stranu, jer kao odgovor na sankcije uvijek preduzimamo uzvratne mjere. I ne objavljuju se posebno, nisu uvijek javni. Ali presedani, kada je crnogorski političar na aerodromu u Moskvi saznao da mu je zatvoren ulaz, već su bili.

Pravoslavlje je jedan od istorijskih i duhovnih osnova koja zbližava narode Rusije i Crne Gore. Srpska pravoslavna crkva (SPC) je najveća vjerska zajednica ne samo u Crnoj Gori, već i na Zapadnom Balkanu.

Međutim, odnosi između ove crkve i crnogorske države donedavno nisu bili uređeni. Srpsku i Rusku pravoslavnu crkvu ujedinjuju sestrinski odnosi. Mislim da je teško ozbiljno shvatiti tvrdnje da bi autokefalna pomjesna pravoslavna crkva sa dugom istorijom omogućila bilo kome da sebe koristi kao sredstvo uticaja.

Što se tiče takvih tvrdnji Evropskog parlamenta, to nije njihova prva ili posljednja neodgovorna izjava. SPC je 2019. i 2020. godine ubedljivo pokazala sposobnost da odbrani svoje interese kada su bili ugroženi. I svi smo bili svedoci kako je narod Crne Gore masovno stao u njenu zaštitu.

A do čega mogu dovesti napadi vlasti na kanonsko pravoslavlje i pokušaji da se u njega unese raskol, svi sada lično vidimo u Ukrajini u dejstvima kijevskog režima protiv Ukrajinske pravoslavne crkve (UPC), kada vjernike i sveštenike UPC protjeraju iz hramova, kada pale hramove. Ukrajinski neonacisti nameravaju da oduzmu UPC ne samo Kijevsko-pečersku lavru, već i drugu po veličini Počajevsku lavru. Cio taj antihumanski i bezduhovni zulum se vrši uz podršku SAD i Fanara. Pritom, Stejt department cinično izjavljuje da ne vidi saopštenja o zauzimanju hramova UPC u Ukrajini.

Pitanje: Vratila bih Vas ponovo na jednu važnu temu, koja zahtijeva ozbiljnu analizu. Šta mislite, ko lansira priče o „malignom ruskom uticaju“, sa kojim ciljem? Da li dolaze te priče sa Zapada?

Odgovor: Naravno, ovaj narativ je lansiran i podržan sa Zapada. Iako na Zapadnom Balkanu nije bilo većeg malignog uticaja i, daj Bože, neće biti, nego NATO bombardovanja osiromašenim uranijumom. Zašto eskaliraju temu ruskog uticaja? Očigledno je da NATO i EU Zapadni Balkan vide kao region svog uticaja. Čak bih rekao, svog izuzetnog uticaja. Prethodni visoki predstavnik EU za spoljne poslove i bezbjednosnu politiku gospođa Mogerini je prije nekoliko godina rekla da, pošto EU već radi na Balkanu, drugima ovdje nema mjesta. Aktuelni šef diplomatije EU gospodin Borelj je takođe više puta pozivao da se ne dopusti jačanje odnosa Rusije sa zemljama u kojima EU sebe smatra za „gazdu položaja“. Mi dobro razumijemo da je protiv Rusije sada pokrenut totalni hibridni rat. Njegova komponenta je i informacioni rat. Štaviše, laži i fejkovi se šire u zapadnim medijima u industrijskom zamahu.

Vidite šta se dešava u crnogorskim medijima. Ovdje se odmah duplira sva negativnost iz zapadnih medija. Ova složnost informativnih napada i razmjena sadržaja pokazuje da se ovaj rat pripremao dugo i unaprijed. Ali ono što je zanimljivo, ako ste vidjeli rezultate ovih dana istraživanja časopisa „Nova srpska politička misao „(NSPM), 35% Crnogoraca smatra da mediji u Crnoj Gori „navijaju“ za ukrajinsku stranu, samo 23% veruje u objektivnost crnogorskih medija.

Mogu da navedem samo dva istaknuta primjera zapadne propagande posljednjih dana. To je pismo ambasadorke EU Oane Kristine Pope u svim crnogorskim listovima, gdje iz jeftinog populizma optužuju Rusiju za energetsku krizu u svetu, upotrebu nafte i gasa kao alat za ucjenu, prekid logističkih lanaca snabdijevanja energentima.

Ali, dozvolite, porast nestabilnosti na energetskom tržištu počeo je mnogo prije specijalne vojne operacije u Ukrajini. Do ovoga je došlo zbog kratkovide makroekonomske i energetske politike zapadnih zemalja, uključujući neproračunate poteze EU u liberalizaciji energetskog tržišta. Već u decembru 2021. godine cijene nafte su porasle tri puta u poređenju sa prethodnom godinom, dok cijene gasa tokom 2021.godine, tj. prije početka specijalne vojne operacije u Ukrajini, porasle su sa 200 na 1950 dolara za hiljadu kubnih metara. Šta to ima u vezi sa Rusijom?

Dalje mjere koje su Zapad i EU preduzeli uključivale su zabranu isporuke ruske nafte, a da ne pričam o eksploziji, praktično terorističkom napadu na cjevovode „Sjeverni tok-1“ i „Sjeverni tok-2“. Upravo su potezi Zapada doveli do trenutne energetske krize.

Lično sam 8 godina učestvovao u pregovorima u okviru energetskog dijaloga Rusija-EU. Sve one greške koje je EU napravila pod izgovorom liberalizacije i diversifikacije isporuka na svoje energetsko tržište, dešavale su se pred mojim očima.

Stoga, ako EU sada plaća crnogorskim penzionerima i najugroženijim porodicama kompenzaciju za energetsku krizu, mislim da u tome postoji određena „pjesnička pravda“, jer je EU stvorila ovu krizu.

Ne mogu da ne kažem o izjavama koje je dao predstavnik Stejt departmenta za borbu protiv dezinformacija gospodin Džejms Rubin 10. aprila o.g. ovdje u Podgorici. Usput sam skrenuo pažnju na sarkazam u komentarima nekih crnogorskih i srpskih novinara u vezi sa kadrovskim izborom glavnog borca protiv dezinformacija. Kažu, pošto je gospodin Rubin nije bio samo portparol Stejt departmenta u periodu kada je izvršena NATO agresija na Jugoslaviju, već je 20 godina bio i suprug poznate Kristian Amanpur, onda dobro zna kako se rade američke dezinformacije na Balkanu.

I evo gospodin Rubin navodi lažne informacije da „u Ukrajini postoji fabrika za proizvodnju biološkog oružja“. Ne znam ko je i kada govorio o fabrici, ali to što u Ukrajini postoji laboratorija, ne jedna, već trideset laboratorija, u kojima su se sprovodila vojno-biološka istraživanja, nije samo dokazano, već je priznato, iako „kroz zube“, od strane pomoćnika državnog sekretara za politička pitanja Viktorije Nuland na saslušanju u Odboru za spoljne poslove američkog Senata u martu 2022. godine. To je kasnije potvrdilo Ministarstvo odbrane SAD. Treba to da „zaboravimo“?

Šta je sa izveštajem o aktivnostima Agencije za smanjivanje prijetnji Ministarstva odbrane SAD u Ukrajini? Objavljen je na zahtjev američke nevladine organizacije Judicial Watch i potvrđuje da program koji je Vašington zamislio kao medicinsko-biološki, sprovodi i finansira Pentagon, ima tajni, vojni i primenjeni karakter. Štaviše, Ministarstvo odbrane Ruske Federacije redovno otkriva imena američkih i ukrajinskih učesnika ovog programa. Ovo se može naći na sajtu našeg Ministarstva odbrane.

Pitanje: Moramo se vratiti na političku situaciju. To je Vaše pravo da kažete, ovo je slobodna emisija, njegujemo taj manir, sve što želite, u tom smislu slobodnog osvrta prozvali ste neke crnogorske medije. Smatram da to je poželjno da bez pritiska shodno procjeni, estetici i uređivačkim politikama privatni mediji izvještavaju kako žele, jer sloboda medija je jedan od postulata ljudskih prava.

Vratila bih se malo na političku situaciju u našoj zemlji zbog plasiranja navoda o određenim vezama „Demokratskog fronta“ sa Moskvom. Često čujemo da ih Zapad zbog toga ne smatra pouzdanim partnerima. Čuli smo mjesecima i godinama da im je zbog toga blokiran pristup vladi, posebno u nekom proteklom periodu. Kako to ocenjujete? Koga smatrate kao pouzdane partnere, vidite kao Vaše partnere u Crnoj Gori?

Odgovor: Ne znam da li ima smisla me pitati za procjenu da neko na Zapadu diktira Crnoj Gori, ko treba ili ne treba da uđe u vladu. To je direktno miješanje u unutrašnje poslove Crne Gore. Ono što me iznenadi u ovoj situaciji, to nije ono što Zapad diktira – njihovi kolonijalni pristupi su dobro poznati i više ih nisu skrivali. Iznenađuje činjenica da njih u Crnoj Gori poslušno slušaju.

Što se tiče Rusije, nikome se ne namećemo kao prijatelji. Za razliku od SAD ili EU, nikome ne diktiramo ko treba ili ne treba da uđe u vladu, koje zakone da usvoji ili ne usvoji crnogorski parlament. Stoga je situacija vrlo jednostavna: spremni smo da sarađujemo sa raznim političkim strankama i sa bilo kojom crnogorskom vladom, ako, kada i u kojoj meri će oni biti spremni za to.

Pitanje: Ja Vas to ne pitam. Naravno bi bilo neprimjereno miješanje u unutrašnje poslove, koliko sam slutila iz Vašeg odgovora. Još jednom ponoviću, nadam se da razumijete zašto – zbog interesovanja javnosti. Koga vidite kao svoje partnere u Crnoj Gori?

Odgovor: Onu političku snagu koja je spremna za ovu saradnju.

Pitanje: Ko je to?

Odgovor: Onaj koji sjutra će reći: „Spreman sam“. Da, naravno, „Demokratski front“ je ozbiljna politička snaga sa kojom odavno održavamo dobre odnose, ali, strogo rečeno, prilično smo spremni da održavamo odnose i sa drugim političkim snagama ako su spremni da konstruktivno rade sa nama. Ne želim da kažem da ćemo preko noći napustiti prijatelje i biti prijatelji sa nekim drugim. Ne radimo tako. Verujemo da moramo imati dobre odnose sa širokim političkim spektrom.

Pitanje: Ponovo smo u studiju Adria televizije. Moj i vaš gost je Ambasador Rusije u Crnoj Gori Vladislav Maslenikov. Nastavljamo aktuelne političke i geopolitičke teme. Moramo otvoriti još jedno važno pitanje, a ja i gledaoci bi voleli da čuju Vaš odnos u vezi sa tom temom. Normalizacija odnosa Beograda i Prištine glavni je izazov za Zapadni Balkan. Kakav je stav Ruske Federacije prema njemačko-francuskom planu? Često se navodi, Rusija u tom smislu je neko kome odgovara „zamrznuti konflikt“ kako bi koristila Kosovo i Metohiju koristila kao monetu za pregovore oko Ukrajine. Da li je to tako zaista?

Odgovor: Hvala na pitanju. S jedne strane, ono nije u mojoj nadležnosti. Čini mi se da stav Rusije prema kosovskom problemu prilično jasno i u potpunosti iznosi naša Ambasada u Srbiji, i Ministarstvo inostranih poslova (MIP) u Moskvi.

S druge strane, shvatam da je to pitanje koje je dovoljno aktuelno za crnogorsko društvo, pa ću citirati ono što je ranije rekla portparolka MIP Rusije Marija Zaharova: „Zlonamjernim manevrima oko kosovskog pitanja SAD i EU pokušavaju da se operu od sramote NATO agresije na Jugoslaviju 1999. godine i tada počinjenih ratnih zločina za koje niko nikada nije snosio odgovornost. Oni to pokušavaju na ovaj ili onaj način prisiljavajući Srbiju da se složi sa notornom kosovskom „državnošću“. Bilo kakvih granica, uključujući i moralne, Zapad više nema“.

Što se tiče Rusije, uvijek se zalažemo za mirno riješavanje kosovskog problema na osnovu međunarodnog prava i temeljne rezolucije SB UN 1244. I nastavićemo da pružamo pomoć srpskim partnerima u njihovom zalaganju za svoje legitimne interese, suverenitet i teritorijalni integritet u odnosu na Kosovo.

Pa, pošto je juče gospodin Rubin iz Podgorice 10. aprila o.g. iznio tezu da Amerikanci treba da razdvoje interese Srbije i Rusije, dozvoliću sebi da istaknem da smo već toliko dugo u toku da Vašington primjenjuje princip „zavadi pa vladaj „, posebno aktivno ovdje na Balkanu.

Pitanje: Jaz između Rusije i Zapada nakon početka specijalne vojne operacije u Ukrajini je toliki da možemo čuti tvrdnje da je svaka veza sa Moskvom maltene neka vrsta političkog ubistva za svakog političara na Balkanu. Kako to ocenjujete? Prosto ne mogu da ne pitam, da se pretvaram kao da nismo čuli takve navode.

Odgovor: Mislim da to sasvim nije tako. Tokom prošle godine vidjeli smo dosta primjera na Balkanu, kada političke snage i pojedinačni političari sa kojima održavamo konstruktivnu saradnju, a sa nekim i prijateljske veze, prilično dobro nastupaju na izborima u svojim zemljama i pobjeđuju. Ali ove izjave, koje navodite, to je element žestokog pritiska Zapada na ove političare u regionu. Kao što sam rekao, više nemaju moralne granice.

Pitanje: Samo sam citirala navode. Vjerujem da ste čuli iste tvrdnje. Kako doživljavate još jednu važnu temu koja je aktuelna već mjesecima zato što nema ozbiljnijeg epiloga. Radi se o zabrani ulaska za puno lica, mahom državljane Srbije – književnici, biznismeni, diplomate, pa čak i sveštenici, po izvještaju i odluci nekadašnjeg čovjeka Agencije za nacionalnu bezbednost (ANB). Čuli smo u obrazloženju je „pretnja po nacionalnu bezbjednost Crne Gore zbog širenja malginog ruskog uticaja“. Između ostalog, zabranjen je ulazak i vlasniku naše medijske kuće Adria Management Services Bratislavu Stojiljkoviću. Građani još nisu čuli nikakva dodatna pojašnjenja sem gore navedenog. O čemu se radi? Možda bi Vi podijelili sa gledaocima ako nešto više znate?

Odgovor: Ovdje se vraćamo na omiljenu tezu niza crnogorskih političara o „maloj zemlji i njenoj velikoj zavisnosti od partnera“. Podsjetiću vas da kada su se krajem septembra, početkom oktobra dogodili događaji o kojima govorite, odnosno proterivanje naših diplomata i zabrana ulaska u Crnu Goru značajnom broju građana Srbije i, usput rečeno, nekim građanima Rusije, tada autori ovog poduhvata nisu krili i javno govorili da je to bila operacija „u koordinaciji sa međunarodnim partnerima“. Štaviše, list „Pobeda“ je direktno nazvao ove partnere – specijalne službe Velike Britanije i SAD. Sjećate se da je Boris Džonson nedavno otkrio da je London primoran da ohrabruje Amerikance za hrabre korake?

Stoga je teško se iznenaditi odsustvu epiloga. Da li je postojao neki epilog u slučaju Skripalja ili drugim sličnim pričama u britanskom autorstvu? Godine 2018. povodom slučaja Skripalja London je od svojih partnera zatražio odmah masovno protjerivanje ruskih diplomata, obećavajući da će za dan-dva predstaviti ubedljive dokaze o krivici Moskve. Mnogi su nam kasnije rekli da Britanci do sada nisu predstavili nikakve dokaze.

Ono što vidimo je još jedna priča bez epiloga. Znamo da se napadi špijunomanije u Crnoj Gori dešavaju, posebno kada su izbori na horizontu. Ako se sjećate političke situacije od kraja septembra do početka oktobra: vlada je smjenjena i dobro su se nazirali izbori.

Mi smo sa svoje strane u Rusiji iznijeli principijelnu ocjenu ovog neprijateljskog poteza Podgorice, zabranivši ulazak u Rusku Federaciju tadašnjem ministru vanjskih poslova i ministru odbrane Crne Gore, što je samo po sebi veoma jaka poruka, kao i tada već bivšem šefu ANB. Ovi ljudi neće moći da uđu u Rusiju ni vozom.

Pitanje: Pričate o gospodinu Kenteri?

Odgovor: Gospodin Ranko Krivokapić, gospodin Raško Konjević i gospodin Savo Kentera, da.

Pitanje: Ponovo bih se vratila na ovu temu. Jedna je priča o ruskim diplomatama, uz dužno uvažavanje, da se ne bavimo istragom, vjerujem da će građani u skorom vremenu dobiti više informacija. Drugo je uzorni ljudi koji ulažu u Crnu Goru, nisu nekakvi kriminalci, već književnici, biznismeni, sveštenici, kojima je takođe zabranjen ulazak i prikačena etiketa „pretnja po nacionalnu bezbjednost“. Zabranjen je bio ulazak i muzičarima – Beogradski sindikat i Vlado Georgiev. Kako to komentarišete?

Odgovor: Što se tiče događaja iz septembra-oktobra prošle godine, ne znam kakve su se primjedbe kod međunarodnih partnera Podgorice nagomilale prema konkretnim ljudima. Pretpostavljam da su to bile različite primedbe, ali bilo je vrlo zgodno pokrenuti priču sa „otkrivanjem špijunske mreže“. Što se tiče zabrane umjetnicima da uđu u zemlju, to je zapravo vrlo loša poruka.

Mislite li da mi je neko objasnio u čemu je krivica diplomata koji su protjerani iz zemlje? Mogu reći. Prošle godine Podgorica je protjerala 12 ruskih diplomata. To su bile četiri epizode. Svakog puta u noti koju uručuje Ministarstvo vanjskih poslova, napisano je da je donijeta odluka da se lice proglasi za personu non grata na osnovu člana 9 Bečke konvencije o diplomatskim odnosima.

Objasniću šta je to. Član 9 podrazumijeva pravo zemlje domaćina da u bilo kom trenutku proglasi za personu non grata bilo kojeg diplomatu bilo kojeg predstavništva. I to je najvažnije, bez obrazloženja. Tako da imam gomilu nota na rukama gdje nije naveden nijedan razlog. A već u novinama Ministarstvo vanjskih poslova izlazi sa izjavom da su se bavili nečim nespojivim sa Bečkom konvencijom, a takođe ne objašnjavaju mnogo.

Pitanje: U prvom dijelu emisije sam postavila pitanje u kojoj mjeri jako relevantne strane adrese utiču na dešavanja u Crnoj Gori. Koji će uticaj strane adrese imati na rezultate predstojećih parlamentarnih izbora? Kako vidite svu to geopolitiku kojoj svjedočimo u Crnoj Gori?

Odgovor: Uticaj spoljnih faktora u Crnoj Gori u široj perspektivi bih ocenio kao prekomjerni. Što se tiče predstojećih parlamentarnih izbora, ne sjećam se zaključaka posmatračke misije ODIHR o nekom snažnom uticaju spoljnih faktora na samo glasanje. Čak mislim da, ako bi postojala mogućnost uticaja na izbore, bismo vidjeli drugačije rezultate i u prvom i u drugom krugu predsjedničkih izbora.

Pitanje: Kako biste opisali medijsku trenutnu scenu Crne Gore? Koliko je zapravo njihova uloga na politička i društvena dešavanja?

Odgovor: U principu rekao bih da su crnogorski mediji, ako uzmemo ukupnu sliku, veoma zanimljivi. I u njima postoji velika količina informacija o tome šta se dešava u zemlji i društvu. Iz vaših medija može se dobiti dobra predstava o tome šta se dešava u zemlji. To je opšta ocjena.

Što se tiče širenja lažnih i negativnih informacija o mojoj zemlji, to je apsolutno prisutno. To vidimo svakog dana. A mi smo zapravo uskraćeni mogućnosti da reagujemo. 12. aprila o.g. je list „Vijesti“ odbio da objavi naše reagovanje na jedan od svojih članaka. Dakle, vidimo da je to više sloboda govora u idealu kako to predstavlja gospodin Rubin. Iako sam, naravno, bio jako iznenađen tonom i rječnikom koje koristi ovdje u Podgorici. Ovo je fantastičan primer kako se neko zanio američkom izuzetnošću. Kao da je čovjek sišao sa broda Mayflower i razgovarao sa Indijancima. Ovaj kolonijalni pristup je skroz prisutan.

Živim tri i kusur godine u Crnoj Gori i sve to vrijeme ne umorim se od iznenađenja i divljenja mudrosti crnogorskog naroda, običnih Crnogoraca. Već sam spomenuo nedavno istraživanje časopisa NSPM, želim da navedem još nekoliko brojki odatle: 52% Crnogoraca smatra da su krivci za konflikt u Ukrajini SAD i NATO, 66% su protiv antiruskih sankcija, 76% ne podržava zabranu ruskih medija u zemlji. Izgleda da u iskorenjivanje mudrosti crnogorskog naroda gospodin Rubin namjerava da „uloži 100% svojih napora“?

Pitanje: Da kažete da ste ogorčeni. Reći ću direktno: razumijem Vas, prirodno je, zbog nemogućnosti reagovanja, lošeg tretmana koji imate u nekim crnogorskim medijima. Samo da podsjetim da privatni mediji imaju takvo pravo da njeguju politiku svoje kuće shodno savijesti. Dokaz da nisu u Crnoj Gori mediji neslobodni, je to da ste tu večeras, možete da date ovdje odgovor kako procjenjujete, bez cenzure, mi smo vrlo otvorena emisija. Molimo, recite, gledaju nas gledaoci širom regiona i van.

Odgovor: Da, hvala Vam puno.

Pitanje: Rekli ste da ste uskraćeni za odgovor u dnevniku „Vijesti“, prozvali ste ih da niste imali mogućnost da komentarišete njihove ozbiljne tvrdnje. Evo raspoložena sam, recite sve što imate.

Odgovor: Tamo se govorilo o članku… U cijelini je bio veoma negativan u pogledu predsjedavanja Rusije u Savetu Bezbjednosti UN-a. A naslov je bio „Rusija na čelu SB UN: novi nivo apsurda“. Izvinite, mi u SB UN smo prisutni ne zato što se to nekome dopada ili ne. Tako je uređena Organizacija Ujedinjenih Nacija kao rezultat Drugog svetskog rata, a stalno mesto Rusije u SB UN nije nešto što se može uređivati po volji bilo koga: Vašingtona, NATO-a, Podgorice, „Vijesti“. To je odraz uloge koju je Sovjetski Savez odigrao u Drugom svetskom ratu u pobjedi nad fašizmom.

Pitanje: Ponovo smo u studiju. Naš gost je Ambasador Rusije u Crnoj Gori Vladislav Maslennikov. Tokom reklame ste mi rekli da biste želeli da imate još neki slobodan osvrt. Izvolite slobodno, naravno.

Odgovor: Želio bih da postavim isto pitanje koje smo postavili listu „Vijesti“. A šta su „Vijesti“ pisale nakon početka NATO bombardovanja u bivšoj Jugoslaviji 1999. godine, kada je Francuska u aprilu postala predsjedavajuća SB UN? I da li ih je ikada ogorčilo predsjedavanje zemalja koje su bombardovale Siriju, Libiju, koje su 20 godina pustošile Avganistan? Ne sjećam se toga.

Pitanje: Na koji način vidite političku scenu Crne Gore? Bližimo se kraju emisije. Jesu li Vas iznenadile neke promjene, izuzetna odlučnost i povjerenje koje su građani Crne Gore dali za promjene? Žele nove koncepte, nove lidere. Čini mi se da je to dobro i pohvalno. Krenule se i promjene na nivou institucionalne krize. Izašli smo iz blokade Ustavnog suda. Da li vas je iznenadio rezultat nove političke grupacija kao što je pokret „Evropa sad“? I kao potpitanje: da li ste očekivali da će posle više od 30 godina građani Crne Gore slobodnom voljom smijeniti predsjednika zemlje na miran demokratski način?

Odgovor: Činjenica je da želja naroda i birača Crne Gore za promjenama nije počela odjuče. To smo vidjeli na parlamentarnim izborima 2020. godine i na svim izborima koji su se odigrali do danas. Ovaj trend je uočen i lokalnim izborima prošle godine i sada je potvrđen na predsjedničkim izborima.

Zato mislim da se crnogorsko biračko tijelo dovoljno jasno izrazilo. Inače, u Crnoj Gori ima dosta glasača. Bio sam impresioniran kada sam vidio koliko građana imaju pravo glasa. Imao sam neka očekivanja da će broj biti manji zbog toga što postoji dovoljno veliki sloj mladih koji još nisu dostigli izbornu starost. Tada sam skrenuo pažnju na činjenicu da postoji veliki broj građana Crne Gore koji žive u inostranstvu, a imaju pravo glasa.

Pitanje: Šta konkretno mislite o novom predsjedniku Crne Gore Jakova Milatoviću? Osvojio je fantastičan rezultat. Saglasna sam, bila je potvrda povjerenja koje su njegovom konceptu „Evropa sad“ građani dali na opštinskim izborima, posebno u Podgorici.

Odgovor: Sa moje strane teško da se nešto može reći. Sve su već rekli građani Crne Gore ili će dati dodatne poruke tokom parlamentarnih izbora.

Pitanje: Šta Vi mislite, koliko je to dobro za Crnu Goru? Spremnost građana je tu bila, ali i to pomiriteljsko rješenje kompletne parlamentarne većine, koja se usaglasila, okupila i snažno podržala ovog mladog čoveka. Šta mislite?

Odgovor: Mislim da su u zemlji sazrijeli uslovi za promjene.

Pitanje: Šta je strateški interes Rusije u regionu? Šta će biti prioritet u narednom periodu?

Odgovor: Rusija je dugo i tesno povezana sa regionom. Znate da je tokom 1990-ih i početkom 2000-ih naša zemlja uložila ozbiljne diplomatske napore i ozbiljno doprinela stabilizaciji na Zapadnom Balkanu.

Naš Ministar inostranih poslova Sergej Lavrov je više puta upravo u odnosu na Zapadni Balkan istakao da je naš glavni interes ovdje – mir, bezbjednost i stabilnost regiona. Ne treba tražiti neki tajni smisao u ruskoj politici na Zapadnom Balkanu. Mi sa svima sarađujemo na ravnopravnoj, obostrano korisnoj i transparentnoj osnovi, na principima međunarodnog prava, prije svega Povelje UN. Rusija je uvijek spremna da pomogne u riješavanju bilo kakvih problema koji se ovdje pojavljuju na osnovu dijaloga od međusobnog poštovanja na regionalnom nivou u cilju prevazilaženja postojećih neslaganja isključivo političko-diplomatskim metodama.

Rusija ima strateško partnerstvo sa Srbijom, ranije sa mnogim državama na Zapadnom Balkanu formirali smo kompleks prijateljskih i obostrano korisnih odnosa. Tokom godina održavali smo politički dijalog, međuparlamentarne kontakte, veze između oblasti i opština, trgovinsko-ekonomsku i investicionu saradnju. U nekim zemljama regiona uspešno rade velike ruske kompanije. U Crnoj Gori, kao što znate, ruski investitori vode mnogo godina. Samo prošle godine su izgubili prvo mesto u Srbiji, ali ipak je to 127 miliona evra investicija iz Rusije.

Postoji stereotip da Rusi ulažu novac samo u nekretnine, a to uopšte nije slučaj. 32% je uloženo u kompanije u Crnoj Gori, po mom mišljenju, 48% prošle godine je bilo u nekretninama. I to je isti postotak koji čini nekretnina u investicijama iz Turske. I znatno niži od procenta nekretnina u nemačkim ili američkim investicijama.

Pitanje: Došli smo do kraja emisije. Bilo mi je zaista prijatno, Hvala Vam na povjerenju. Dugo Vas nije bilo u ovakvim konceptima uživo. Ako imate nešto važno što danas nisam pitala, molimo vas za poruku za svoje kolege, diplomate, sve koji nas prate u zemlji i regionu i van.

Odgovor: Prvo, hvala Vam puno na današnjem intervjuu i prilici da razmotrimo veliki broj različitih tema. Veoma mi je drago. I velika je čast biti danas gost Vašeg programa. Mislim da smo inače razgovarali o svemu. Jedino, pošto je u nedelju svijetli praznik Vaskrs koji Pravoslavci slave u Crnoj Gori i Rusiji, želio bih da čestitam vašim gledaocima, onima koji slave Vaskrs iduće nedelje, i poželim srećan Vaskrs.