Zapad će uvijek na nas gledati kao na niža bića i ljude za ucjene

Piše: Jovo Pejović

Mi i Zapadni svijet smo potpuno suprotnih pogleda i osobina i nikada od njih nećemo biti shvaćeni i prihvaćeni kao njima ravni. Zato i čudi nerazumijevanje naše aktuelne elite koja hrli svijetu kojem nikada neće pripadati. Zapad će uvijek na nas gledati kao na niža bića i ljude za ucjene, promjenu svijesti, potkusurivanje, ismijavanje i mržnju – nikad kao njima ravne. Naše vodilje su kroz vjekove bile i ostale, naša pravoslavna vjera, svetosavlje, kosovski zavjet, pravoslavni moral, humanost, porodica i to se, ako je ostalo još malo pameti u nama, ni po koju cijenu ne smije mijenjati.

Mi smo im uvijek služili i služimo da nam kada im god to padne na pameti zavrnu ruke i vratove i da se na nama iživljavaju ne bi li nas učinili poniznim. Zato treba postaviti pitanje da li smo mi kao ljudi vrijedni postojanja, ako smo dozvolili da nas decenijama unazad predstavljaju po svijetu ličnosti koje nas lažu, ponižavaju i obmanjuju svaki dan. Njihovi postupci, izjave i nastupi u ničemu ne liče na Crnu Goru, čak naprotiv – stiče se utisak da smo sve učinili da nas predstavljaju oni koji nemaju blage veze sa Crnom Gorom, njenom tradicijom i njenim čojstvom i junaštvom kao simbolima njenog opstanka kroz vjekove.

Ako napravimo analizu učinka naših nazovi pametnjakovića, lako ćemo zaključiti koliko su nas unizili i kako njihovo ulizivanje Zapadu (koji nas koristi kao zamorčiće, da na nama liječi sujete i da nas uz našu pomoć pljačka i ponižava) prelazi sve granice lijepog ukusa. Niko u Crnoj Gori, ali bukvalno niko, nema viziju njenog razvoja.

Razloge za to treba tražiti u političarima ograničenih dometa, koji su okupirali Crnu Goru i čiji su najveći dometi zasnovani na palanačkoj filozofiji u narodu prepoznatoj kao “rekla kazala”. U Crnoj Gori se najduže pamte dvorske lude. Danas se one grčevito bore za visoke funkcije i to sa velikim uspjehom. Političari u Crnoj Gori su postali velemajstori za izazivanje kriza i vođenje polemika kojima zabavljaju narod. Stiče se utisak da niko od njih nije slobodan i da su svi u nečijim rukama, bilo vođa kriminalnih grupa ili u službi centara moći van Crne Gore, ali i vodama korupcije, koja je u Crnoj Gori postala stilom života. Svaki pošteni građanin Crne Gore se sve više gnuša na svakodnevno iznošenje prljavog veša od strane bivših partijskih drugova i prijatelja kao glavnog sredstva za međusobne obračune. Za to vrijeme nikome od njih ne pada na pamet da se bavi životnim standardom građana i vrtoglavim rastu cijena kojima se najveći broj građana dovodi na rub egzistencije. Etika je riječ koja ne stanuje u njima, pa samim tim ni u institucijama sistema koje kontrolišu i koje su proteklih 30 godina urušavane i postale nosioci svega čega se pošteni svijet gnuša.

U Crnoj Gori nema inicijativa za udruživanje na revitalizaciji ukupnog stanja u državi, posebno ne na pitanjima ekonomskog razvoja i poboljšanja životnog standarda građana. Sve teme kojima bi trebalo izgrađivati novo pravednije društvo, nijesu u prvom planu, naprotiv – one i dalje čekaju na sporednom kolosjeku, jer nema ko da ih pokrene sa mrtve tačke. Političari svojim najvećim dostignućima smatraju izazivanje kriza. Zato se stiče utisak da što je glava praznija, to je visoka funkcija izvjesnija.