Zarobljeni konzul

Piše: Miloš Radulović 

Često u geopolitičkim analizama možemo čuti da je Holivud američka 8. flota. Ne bez razloga, budući da su rezultati ovakvog djelovanja neuporedivo veći i dalekosežniji nego bilo koji konvencionalni rat koji su SAD vodile ili vode, a znamo da nisu malobrojni i da im milosrđe nije svojstvena karakteristika. Dejstvo holivudske filmske industrije je dvosmjerno. Djeluje ka unutra, prema svom stanovništvu, u svrhu manipulacije i anesteziranja bilo kakvog vidabunta ka establišmentu. Drugi pravac djelovanja je ka spolja, sa ciljem predstavljanja američkih interesa kao vrhunskih vrijednosti civilizacije. O uspješnosti ovih dejstava nije potrebno puno govoriti, budući da od procesa amerikanizacije nisu pošteđena društva ni na jednoj tački Zemljinog šara.To zovemo, i to zaista jeste, američka meka moć.

Mnoge su države pokušale da preuzmu ovaj propagandni format i bile manje ili više uspješne u tome. U Srbiji je takav pokušaj jasno prepoznatljiv u filmskoj hiperprodukciji, koja u zemljama sa takvim ekonomskim standardom ne može biti samo ekspresija pojedinačnih talenata iz sedme umjetnosti već je uticaj na javno mnjenje knjučan razlog ovakvih kretanja u kinematografiji. Međutim, kada govorimo o malim zemljama, kao što je Srbija, to dvojako dejstvo, ka spolja i ka unutra, nemoguće je izbalansirati kako bi se postigao potpun efekat meke moći. Jer koliki uticaj, ka spolja, može imati signal iz zemlje tog geopolitičkog formata? S toga, ono što preostaje, jeste koncentrisanje svih raspoloživih potencijala na propagandu ka unutra, ka svom stanovništvu. A kada sagledamo razmjere hiperprodukcije u srpskoj kinematografiji, vidjećemo da ti potencijali nisu mali. U prvom redu, oni finansijski. Što se tiče strukovnih i strategijskih potencijala, oni su upitni. Tako smo imali nesrećne pokušaje ekranizacije važnih epoha, događaja i ličnosti. Ono što je najavljeno kao veliki istorijski spektakl ,,Nemanjići“, završilo se kao svojevrsno sramoćenje jedne države, jednog naroda i njegovog viđenja svoje svetorodne, narodotvorne i državotvorne dinastije. Ne mnogo uspješniji pokušaji odnosili su se na rasvjetljavanje uloge Jugoslovenske vojske u otadžbini i generala Mihailovića, kroz scenarije ,,Ravna gora“ i ,,Operacija Halijard“.

Najveći uspjeh filma ,,Dara iz Jasenovca“ jeste ohrabrenje da je film na temu jednog od najbrutalnijih genocija u istoriji uopšte i snimljen. Zasićivanje javnosti istorijskim neistinama i poluistinama sprovodi se i kroz jako popularne i brižljivo popularizovane serije, na mnogo diskretniji i dopadljiviji način. Tako dolazimo do paradoksalne situacije, kada moramo biti zadovoljni što je snimanje filma ,,Košare“ obustavljeno, jer ko zna kakva bi nas so, na tako svježoj rani, zapekla.
Manipulativna uloga srpske filmske industrije naročito se razgoropadila, u svojoj vještini i perfidnosti, kroz nedavnu ekranizaciju romana ,,Ruski konzul“. Kroz reakcije javnosti, raznih ideoloških pripadnosti i njihovih osvrta na film, može se reći da je ovo najuspjeliji projekat uticaja na svijest Srba kroz film. Gledalac koji pogleda film, a ne pročita roman, naići će na pitku i dopadljivu priču, zasićenu neoliberalnim idejama individualizma i bezkompromisne pomirljivosti. Vrijeme utrošeno, mozak nenapregnut, karta i kokice isplaćene.
I sve bi se to moglo pravdati nedoraslošću temi, ekipe koja je radila na filmu, da ne postoji originalan tekst romana. Kroz diskrepancu među pričama u knjizi i u filmu, može se vidjeti brutalnost i neskrivenost agende u čijem je interesu film i snimljen.
U vremenu kratkih formi, dati ljudima, a naročito mladima, kao ciljnoj grupi, film rađen po romanu, kako ne bi imali potrebu da na tu knjigu naknadno i pomisle, a kamoli da je pročitaju. Mora se priznati – lukavo!
Roman je izdat 1988. godine u naponu nacionalističkog zanosa autora Vuka Draškovića. Ovo čuveno nadahnuće pisca trebalo je iskoristiti kao dokaz državne, a ništa manje i državničke hrabrosti pojedinaca, da se u Srbiji snimi film na osnovu književnog djela, sa jakom rodoljubivom porukom. Da vidimo, da li je tako.
Književna vrijednost romana je tema sama za sebe i njom će se baviti poznavaoci struke. Iako je opšti utisak da bi književna karijera, za autora, bila mnogo srećniji izbor od političkog angažmana.
Međutim, čini se da neuporedivo veća vrijednost leži i fakticitetu priče koju nam ovaj roman donosi. Ruski konzul je sinteza svih onih slučajeva koje smo kroz svoja fragmentirana (sa)znanja o dešavanjima na Kosovu i Metohiji pripisivali incidentima i ličnim tragedijama. Suprotno od toga, on je i analiza jednog strogog sistema, koji je činio da se nijedna od tih srpskih nedaća ne desi slučajno. Dakle, roman je slojevita priča o sudbini Srba kroz epohe, situirana na Kosovu i Metohiji, u periodu od 1973. do 1984, bazirana na činjeničnom stanju.
Film je, sa druge strane, priču prežvakao i prilagodio današnjem konzumentu, prilagođavajući poruke sa krajnjim, antisrpskim stremljenjima. Scenario je sublimacija ideja namijenjenih jačanju duha samoporicanja (M.Lompar) i disoluciji Srpskog naroda u cjelini.

Simulakrum

Tranzicija poruke romana poruku koju nosi film je ilustracija stanja u kome živimo. Dok svjedočimo razgoropađenom nacionalizmu, navijačkog tipa, u pozadini se odvijaju svi oni procesi nacionalne izdaje koje nismo mogli naslutiti ni u, naizgled, surovijim vrmenima i prilikama. Tu i leži sva podmuklost ovakvog načina promjene svijesti, a koju nam je svojevremeno obećao, nekadašnji njemački predsjednik Štajnmajer.
Dok se sa jedne strane gradi spomenik Stefanu Nemanji (a ne svetom Simeonu), sa druge strane se prave ustupci tzv. Kosovskoj nezavisnosti. Dok rodoljubive pjesme postaju mejnstrim, manastiri na Kosovu i Metohiji bivaju okupirani i prepisivani u albanske katastarske knjige. Dok se simuliraju verbalni sukobi sa zemljama okruženja, istovremeno se radi na kampanji sistemske relativiacije i smanjivanja broja žrtava Jasenovca. Slavodobitno se završava izgradnja hrama Svetog Save, dok se brišu svi tragovi Srpstva iz hramova i crkvava u Makedoniji. Promoviše se izgradnja puteva, jačanje ekonomije, različite mogućnosti turizma i nametanje hedonizma kao vrhunske vrijednosti života, dok se monstrumu na južnoj srpskoj pokrajini poklanjaju svi atributi državnosti.
Kao što smo imali nevaspitana i maliciozna pitanja uppućena majkama da li žele da im se sinovi sa Kosova vraćaju u sanducima, tako i film temu banalizuje i svodi na individualan osjećaj čovjeka, izbjegavajući suštinsku i sudbonosnu vezanost postojanja jednog čitavog naroda sa tim svetim grumenom zemlje.

Disolucija

,,Sve što je srpsko, treba svesti na srbijansko“, kaže profesor Lompar, kada hirurški precizno, secira biće drugosrbijanštine. Film Ruski konzul ostaje kao još jedno važno svjedočanstvo ovog profesorovog zaključka.
U tekstu romana i sam konzul Jastrebov tj Milo Božović, kao i većina centralnih likova priče, vode porijeklom iz Crne Gore ili su na neki način vezani sa Crnom Gorom. Dobar dio priče odvija se u Spužu i Nikšiću, a idejno grandiozan kraj dešava se pred Cetinjskim manastirom.
Takođe, Ilija Jugović, glavni lik romana, potiče iz hercegovačkog sela Jugovići, koji nošen teškom sudbinom, provodi prvih 20 godina svog života, rastući i stasajući, kao Alija Osmanović, dječak čije su selo, ubrzo nakon njegovog sela pobile ustaše, na pravoslavni Božić, a koji daljom igrom slučajeva dospijeva u Prizren, gdje radi kao ljekar.
Izvjesno je da autor ne pravi ovako širok zamah zbog dinamike priče, već zbog slikanja neraskidive veze Srba sa Kosovom, ma odakle oni dolazili i ma gdje bili. Kako je govorio Mitropolit Amfilohije: ,,Svi mi potičemo sa Kosova.“
Takvi široki potezi u razumijevanju Srpstva danas su nepoželjni jer je maksima sa početka, polazna ta tačka svih antisrpskih kretanja-+.
U scenariju filma ovaj postulat je strogo poštovan, pa se sve one veze sa Crnom Gorom i Hercegovinom, kao važni nosioci priče, u njemu opšte i ne pominju.
Ilija Jugović je uglađeni beogradski doktor, koji nevoljno završava u prizrenu, a konzul je bunovni, umišljeni lik, bez jasnog porijekla, koji u svojim pomračenjima svijesti bunca o ruskoj Rusiji i o srpskom Kosovu.
Logika ovakvih kretanja ideja je da ako su Ilija i Konzul, osim ako su iz Srbije, nepoželjni kao Srbi, tako će nakon određenog vremena, pod ovakvom propagandom, postati nepoželjni i Njegoš, Selimović, Andrić, Lubarda ili Tesla.
Nasuprot tome, originalni tekst ovome prkosi, pa govoreći o Katunjanima, na jednom mjestu kaže: ,,Naučili ste, mora se priznati, svakog Crnogorca, da najljepše što se može razvija i nosi srpsku misao i da najpoštenije pet vjekova kuka za Kosovom.“ (str 147, Srpska reč 1995.)

Komunizam

S obzitom na vremensku situiranost radnje, i sam opis ambijenta u kome se radnja odvija, zahtijevao bi osvrt na komunistički poredak koji je vladao. Međutim, Drašković prihvata izazov i vrlo dobro demaskira titoizam, kao najmračniji udes koji je srpski narod mogao zadesiti. Važnu poentu autor postiže konkretizujući ono što je bazirano na komunističkoj ideologiji, ili je iz nje mutiralo, a oličeno je u diktatoru Brozu. Vrlo dobro objašnjava rezultate rada hrvatskih , bosanskih, makedonskih i komunista iz Crne Gore kroz formiranje država, nacija i jezika, ali i srpskih komunista koji Srpstvu donijeli nacionalnu tragediju u neoročenom trajanju.
Kroz lik oca kontzula Jastrebova, Miluna Božovića, Drašković ilustruje slijepu odanost Srba bratstvu i jedinstvu. Naime, Božović, nad odrom svog, od šiptarske ruke, ubijenog sina, drži nekrolog u kom veliča najvećeg sina svih naroda i narodnosti i ukida mogućnost da mu je sin ubijen iz nacionalne netrpeljivosti iako je svima prisutnima jasno da je ubica Albanac koji tom događaju prisustvuje.
Sa druge strane, autor predstavlja odnos šiptara prema režimu na način da im on služi kao sredstvo za postizanje svojih nacionalnih interesa. Tako u jednoj slici iz knjige, jedan albanski lik negira svoju krivicu za određeni zločin, pred zidom svoje dnevne sobe, na kojem vise portreti Josipa Broza i Envera Hodže. Jednog kao sredstva, a drugog kao cilja.
U filmu, pak, dobijamo kritiku komunizma iz ugla današnjih komunista, pa se, u erteesovskom maniru, jadikuje nad zajedničkom patnjom Albanaca i Srba pod prisilnim sprovođenjem bratstva i jedinstva. Čuvenu opasku komunističkih prvaka da je svaki nacionalizam opasan, a srpski najopasniji, ovaj film potvrđuje, samim tim što je ne negira.
Takođe, glavnog negativca, Albanca, film ne predstavlja kao dio jednog razrađenog sistema za uništavanje i protjerivanje Srba, već nam ga donosi kao izolovan slučaj, i to ne među Albancima konkretno, već među ljudima uopšte. Na taj način se nestanak Srba sa Kosova i Metohije, kao cilj, zamagljuje i svodi na niz nesrećnih okolnosti.
Ipak, svako ko je na Kosovu živio dobro zna o stotinama, pa i hiljadama mučenih, silovanih, kidnapovanih i ubijenih, i to mahom mladih ljudi, u periodu, u koji je smještena radnja romana.

Alija-Ilija-Milica

Osim što izbjegava da ispriča priču o Ilijinom najranijem životu, film ne objašnjava ni složenu priču koja se krije iza njegovog i Miličinog odnosa, koji datira još iz sarajevskih, studentskih dana. Iako njihovu, ljubavnu vezu, obremenjenu i raskinutu Ilijinim, unutrašnjim, lomovima nakon spoznaje o svom porijeklu, Drašković donosi kao jedan od nosećih stubova priče, scenario ova dva lika prvi put upoznaje u Srpskoj ulici broj 4, u Đakovici.
Strmoglavim razvojem događaja, a bez pomenute predistorije, odos ovih likova se završava brakom, banalizujući i ponižavajući time srpsku ženu i majku kao stuba društva, kroz različite istorijske nedaće.

Pajsije

Zatvorski cimer Ilije Jugovića je i otac Pajsije, monah Cetinjskog manastira i glavni nosilac kategorije duhovnog, u knjizi. Film ga predstavlja kao prostog sveštenika, sa jedva razumljivim Srpskim jezikom.
A odabir makedonskog glumca, za lik srpskog sveštenika, u ovom trenutku, je u najmanju ruku, zanimljiv kasting.
Na ovaj način, kroz film, važeća agenda pozicionira i željenu ulogu Srpske pravoslavne crkve u kosovsko-metohijskom pitanju.

Korota za Kosovom

Nakon Brozove smrti, osjećaju se blagi damari slobode. Tek toliko da se čovjek osmjeli da misli o onome o čemu se ranije nije usuđivao. Prilikom albanskih zločina i separatističkih aktivnosti osamdesetih godina, autor, u knjizi prikazuje prećutno jedinstvo likova u osjećaju duboke strijepnje za Srpski narod na Kosovu i Metohiji. Čitanjem se doživljava osjećaj o nekoj višoj, duhovnoj komunikaciji među likovima.
Film, ipak, ovaj osjećaj sudbinske povezanosti, relativizuje, uvodeći, u knjizi nepostojeći, lik Srbina koji otkupljuje kuće od svojih sunarodnika na prevaran i nemoralan način, kako bi ih kasnije preprodavao Albancima, po višestruko višim cijenama.
Nesumnjivo je bilo i takvih pojedinaca, ali da li ih je bilo toliko, da ih je bilo neophodno, i to mimo originalnog teksta, uvesti u radnju filma? Naravno da nije. Takvi slučajevi su incidenti, i može se reći, potpuno nevažni za krupni plan kojim bi se trebalo gledati na tu temu. Zašto se onda na takvom liku insistiralo? Pa zbog propagande političke korektnosti. Da bi se vještački stvorio balans između negativne karakterizacije srpskih i albanskih likova. Da bi se utabao put za jednu od poslednjih scena u filmu, koja vertikalno dijeli ekran na dva dijela i paralelno prikazuje albansku i srpsku sahranu, potpuno izjednačavajući žrtve. A izjednačavanjem žrtava, izjednačavaju se ciljevi za koje su one podnešene. Cilj je polaganje prava nad Kosovom. Scenario, na ovaj način, izjednačava pravo jednih i drugih, pa smo od istorijski utemeljenog pripadanja Kosova Srbima, i Srba Kosovu, manipulacijom dospjeli do podijeljenog gazdovanja, kako bismo u nekom budućem filmu gledali srpsku priču o albanskom Kosovu.
Kao što se mijenja pojedinac, pa bi se moglo pomisliti da je scenario adaptirao sam autom, sa današnjim stanjem svijesti, tako se mijenja i cijeli narod. Da li smo se promijenili toliko da ovakvi ataci prođu neopaženo i da na njih ne bude odgovoreno? Da li će pozdrav ,,Dogodine u Prizrenu!“ biti kao na filmu, puko obećanje drugu Albancu da ćemo piti kafu na Šadrvanu ili će značiti povratak Arhanđelima, lavri i Dečanima? Povratak Šari, Drimu i Bistrici?
Kako god bilo i ko god mi danas bili, nezavisno od toga, nastaviće da živi konzulova istina:
,,Samo znaj da će nas nestati ako ne vratimo, ako ne osvetimo… Pa Kosovo nije prestonica naše države, već prestonica naše istorije.“